Ogi i žohari

Nažalost, ne čudi me uopće uhićenje riječkog dr. Šimića zbog korupcije. Korupcija je stvarnost, i svi znamo da za liječenje treba imat ili j~ vezu ili duboku kesu. Doktori su doslovno shvatili onu: Pare ili Život! u Hrvata. Ne čudi me ni to što je neka hrabra i očajna faca imala muda javit uskoku; ima i takvih ljudi. Žalosno je što ju je najvjerojatnije činjenica da NEMA LOVE da mu plati koliko je tražio natjerala da to napravi. Nije drugo ni moguće očekivat, da moj stari umire a nemam love, bila bih neizrecivo "hrabra". To i nije hrabrost, to je jedini izlaz iz te slijepe ulice.
Mene ne čude ni reakcije zgranutih šefova, doktora, uglednika, predsjednika. Ljudi rade svoj posao.
Čudi me što su građani Rijeke jutros rano pohitali u pomoć dobrom Ogiju, i preplavili radijske i ine emisije pustim hvalibabama na njegov račun -- sve mu je podmetnuto, kažu, on je dobar čovjek, otkud toj ku~ toliki novac, i ko je tjero da mu ga nosi na poklon.... i slično. Osim što ne čitaju, slušaju i razmišljaju, ovi ljudi očito nisu bili na nastavi onaj dan kad se definirala korupcija. Ako ti netko da' 5 milja eura da bi obavio SVOJ POSAO za koji te je porezima prirezima i zarezima već platio, onda je to MITO. Mora da je teško odbit tolike pare - pada mi na pamet milijun stvari koje mi baš trebaju a taj novac bi mogao kupit. Ali mi isto tako NE pada na pamet da svojim klijentima kažem: neću vam prodati auto ako mi ne date 5 milja sa strane. Poslali bi me na jedno mjesto--- kupit ću ja auto negdje drugdje. Ali, život mog klijenta ne ovisi o tom autu, dok je kod doktora to prisutno. U njegovim prljavim rukama je moj život? On mora da je onda bog. A mi smo svi obični žohari.

18.08.2006. u 11:10 | 0 Komentara | Print | # | ^

Znaju starci: Deming

W. E. Deming je bio jedan simpa starac hrapavog glasa koji je Japan vratio u život nakon drugog svjetskog rata. Razvio je cijelu filozofiju o upravljanju organizacijama i čini mi se da je imao odlične ideje. Dokaz da su njegove metode ok su brojne uspješne firme koje danas uživaju visoke prihode -- Ford, Toyota, itd.
Njegov pristup je prilično revolucionaran, i potpuno različit sadašnjem načinu razmišljanja velikih biznismena, i vođenju organizacija. Zato se bojim da gotovo da i nije moguće usvojiti Demingove principe kao dio ovoga što sada kao društvo znamo. Potrebno bi bilo iz temelja naučiti njegove definicije ljudi i njihovog funkcioniranja. Potrebno bi bilo, ustvari, iskorijeniti sadašnji stav i ponovo otkriti organizaciju kao sustav. Bojim se je li to moguće.

Deming bi se složio sa mojom spikom o školstvu, gotovo sam sigurna. On tvrdi da su svi sustavi slični u svom kosturu, svi imaju svoj tijek koji se uglavnom može podijeliti na ove dijelove:
-Dobavljači koji omogućuju rad zaposlenicima,
-Zaposlenici koji na razne načine istražuju tržište, uče teoriju, i odabiru dobavljače. Oni brinu za praćenje procesa rada, analiziraju i smišljaju nova rješenja, te isporučuju uslugu ili proizvod
-Korisnicima.
Proučavanjem ovog dijagrama (www.deming.org ili wikipedia.com) zaključujem stvarno da se može primjeniti na svaku organizaciju, instituciju, pa čak i osobu. I ja imam svoje dobavljače i korisnike. I na toj razini, jasno je tko je glavni u tom sustavu. Ja, naravno, moj mozak. Slično, kada se dijagram primjeni na jednu firmu, neizbježni zaključak je da je rukovodstvo (ŠEF) odgovorno za SVE što se i kako u firmi radi. Nažalost, mi još ne znamo bolje, već otpuštamo radnike koji su se odjednom ulijenili i pomno bilježimo njihove rezultate kao da su oni čisti produkt njihove sposobnosti i mi na njih nikako ne utječemo. Da, utječemo mi, ali isto na sve radnike. Pa kako onda neki imaju odlične rezultate, a neki ne? Isto kao da se pitamo kako to da nama ne stoje hlače broj 36 ako smo krupnije građe.

Domogla sam se Demingove knjige The New Economics, koju bih vam rado preporučila, ali naravno, nije prevedena na hrvatski. Kako onda i mogu očekivati da naši biznismeni to primjenjuju!

17.08.2006. u 13:55 | 0 Komentara | Print | # | ^

Super nam je školstvo


Naše škole su danas smeće. Ne naše, škole su danas smeće. Iz gimnazije se sjećam da sam znala bezbroj stranica, veoma korisnih podataka, vrhunski zeznutih jednadžbi, molekularnih formula, kompjuterskih jezika, itd, NAPAMET. Sjećam se i da sam imala sve petice. Bravo, cvite! Čega se još sjećam? Korisni podaci su zastarjeli, jednadžbe su napravile svoje -- donijele su mi peticu. Pa sam ih jednakom brzinom i zaboravila. Bitno je da smo mi bili razvrstani u odlikaše, vrlo dobre, dobre, dovoljne, i nedovoljne. Sama kvalifikacija je smiješna - tko kaže da sam ja u nečemu nedovoljna? Da, profesor, onaj kvalificirani majstor koji već 20 godina trubi u istu trubu i čudom se čudi kako nije to tako bilo u njegovo vrime... Nije čovjek kriv, on je dinosaur, žrtva sustava koji ga tjera da tamo i tako radi. Ne tjera nitko nikog, naravno, ali i dinosauri imaju želudac, a obično i mladunce. I tako, dinosaur dođe u razred, otvori svoju prašnu knjigu, pljune u palac, počne listati dnevnik i prokriješti nečije prezime... teror, mir i tišina. Nije teško, ja sam svjedok, stekneš imidž štrebera na prvoj godini (i skineš 10-tak kila), i provlačiš se do kraja na staru slavu. Znam, nije dinosaur kriv, i ja sam dinosaur, i ja sam učenik. I kao takvoj, treba mi pomoć. Treba mi netko pokazati kako se drugačije prenosi znanje, kako se koristi komjuter. Neka mi netko da tu spravu za vaganje dobrih, vrlo dobrih i dovoljnih učenika. Ti to moraš znati, dinosauruse, pa to su te učili na faxu. Naravno, pa to nam je skoro default-no stanje: natjecanje, natjecanje, natjecanje. Ja ću napravit najljepši brodić u vrtiću, ja ću napisati najljepša slova u provm razredu. Ja! Ja! I ja sam bila naj, po objektivnoj procjeni nekih dinosaura, jesam. I to mi je zatomilo kreativnost, ušutkalo mojih tisuću zašto, zatočilo moje ideje. Ali se borim. Da li je svrha školstva kreirati zatomljene, inertne, sputane individue koji se imaju šansu izboriti za djelić vlastite ideje i kriterije? Ili želimo pokretače, slobodnjake, otkrivače novih stvari? Super nam je školstvo.

17.08.2006. u 13:44 | 0 Komentara | Print | # | ^

Svite, dobar ti dan

Zašto bili cvit, zašto blog, zašto ja?
Htjela sam da to bude ogledalo onog što ja dnevno naučim, pročitam, vidim, osjetim. Koliko god isto gledali, različito vidimo. Možda, ipak, se nekom baš moja perspektiva učini bliskom, a možda bude potpuno različita. Želim dijelit moja otkrića sa svijetom... i, da, uglavnom su ta otkrića općepoznata i malena... ali moja su i meni velika. Radujem se svakoj novoj ideji, misli, slici. Dijelite sa mnom ono što znate...


Šuti! Umukni! Začepi! Zatvori gubicu! Utrni! Ćuti, bre! Psst!
Ja rado učim. Ne isključivo onako dosadno, iz knjiga, već i razgovorom, gledanjem, slušanjem, ne-govorenjem. Upijam svijet. Često mi upravo šutnja najlakše objasni nešto dotad neshvatljivo. Dok govorim, pokušavam pitanjima i argumentima doći do odgovora.. a nekad jednostavno zašutim i ubrzo mi dođe onaj ~aha~... Mislim da bi svijet bio puno ljepši kad bi ljudi šutili.

17.08.2006. u 12:37 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  kolovoz, 2006  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

bili cvit:

a mirror of within...

iz izloga:

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Corbis.com
Deming.org
Wikipedia.com

moje teme:

~ čovjek uči dok je živ
~ radost pršti iz slika
~ znaju starci
~ moja boja